1. Uvod

Do 1996. godine područje zaštite na radu bilo je regulirano zakonom iz bivše države koji je stupio na snagu još 1983. godine. U Narodnim novinama 59/1996 objavljen je temeljni zakon koji definira područje zaštite na radu u Republici Hrvatskoj - Zakon o zaštiti na radu. On je do sada doživio jedan ispravak i dvije dopune: 1996. godine (NN 94/1996), 2003. godine (NN 114/2003) i 2008. godine (NN 86/08).

Slika 1: Zakon o zaštiti na radu, njegove izmjene, dopune i ispravci / Izvor: Izradio autor

2. Ciljevi zakona

U početnim člancima zakona, zakonodavac je jasno odredio kako je temeljna svrha zakona spriječavanje ozljeda i bolesti u svezi s radom te zaštita radnog okoliša, s posebnim osvrtom na zaštitu zaposlene mladeži, žena, trudnica, invalida, starijih osoba i profesionalno oboljelih. Značajan dio zakona posvećen je utvrđivanju subjekata koji sudjeluju u ostvarivanju ciljeva i mjera zaštite na radu te prava i odgovornosti, ali sadrži i kaznene odredbe. Pritom je potrebno napomenuti kako se ovaj zakon znatno oslanja na propise radnog zakonodavstva, mirovinskog i zdravstvenog osiguranja te tehničke i druge propise kojima se štite sigurnost i zdravlje, ali i na obvezno pravo, direktno određujući kako je za sve profesionalne bolesti te ozljede po načelu uzročnosti poslodavac odgovoran zaposleniku. U Republici Hrvatskoj na snazi je preko šest stotina propisa raznih vrsta koji reguliraju područje zaštite na radu, zaštite od požara i eksplozija, tjelesne i tehničke zaštite osoba i imovine, civilne zaštite i obrane, okoliša, radno-socijalnih propisa te tehničkih propisa. Zbog izrazite kompleksnosti i stalno rastućeg opsega tih propisa zakonodavac je predvidio obvezu i nužnost stalnog obrazovanja stručnjaka za zaštitu na radu te svih uključenih u integralni proces.

Slika 2: Prikaz odnosa zakona o zaštiti na radu i ostalih zakona i propisa koji reguliraju tematiku / Izvor: Izradio autor

Zakon o zaštiti na radu stoga je zakon koji zahvatom „širokog opsega“ pokušava na što kvalitetniji način obuhvatiti sve postojeće uključene subjekte. Stoga poslodavcima definira sve osobe koje zapošljavaju minimalno jednu osobu, dok radnim osobama koje štiti definira sve koji sudjeluju u radnom procesu, uključujući zaposlenike neovisno o načinu zasnivanja radnog odnosa, zatvorenike koji rade, učenike i studente na praksi, volontere, ali i sve osobe koje se po bilo kojoj osnovi zateknu u prostorima poslodavca, poput poslovnih suradnika, vanjskog osoblja te korisnike pružanih usluga. Važno je napomenuti kako zakon zaposlenim osobama ne smatra tri kategorije osoba: kućne pomoćnice, pripadnike oružanih snaga te redarstvenih službi.

Zakon predviđa kako se ciljevi zaštite postižu prvenstveno zahvatima nad sredstvima za rad, te ih definira nazivajući ih osnovnim pravilima zaštite na radu. Tek ukoliko nije moguće ciljeve kvalitetno postići primjenom tih pravila, štiti se ljude koji sudjeluju u radnom procesu putem mjera koje utječu na sigurnost radnog procesa, a naziva ih posebnim pravilima zaštite na radu.

3. Obveze poslodavca

Odgovornost poslodavca jasno se i nedvojbeno određuje kroz zakon te se definira kako je poslodavac odgovoran za provođenje zaštite na radu neovisno o tome da li ima ustrojenu internu službu za zaštitu na radu ili koristi vanjske suradnike. No, poslodavac može obavljanje poslova zaštite na radu ugovorom o radu prenijeti i na ovlaštenike poslodavca za poslove zaštite na radu. Zakon različito tretira poslovne subjekte ovisno o njihovoj veličini, određujući kompleksnije mjere i organizacijske obrasce za provođenje zaštite na radu za veće organizacije, međutim, otvorena je mogućnost izbjegavanja zapošljavanja stručnjaka za zaštitu na radu, koju odobrava ministar rada, ukoliko je poslodavac dokazao da ne postoje posebni rizici po zdravlje i sigurnost zaposlenih. Jedan od temeljnih dokumenata kojima se zapravo posljedično definiraju obveze poslodavca je procjena opasnosti, koju također predviđa zakon. Radi se o dokumentu koji može biti izrađen interno, ili njegova izrada može biti povjerena vanjskom poduzeću ili stručnoj instituciji. Unutar tog dokumenta detaljno se procjenjuju opasnosti i štetnosti koje je teško ili nemoguće otkloniti primjenom osnovnih pravila zaštite na radu, te poslodavac mora posvetiti posebnu pažnju uklanjanju nesukladnosti otkrivenih tijekom procesa stručne procjene opasnosti. Važno je napomenuti kako su svi veći poslodavci dužni u pisanom obliku utvrditi organizaciju zaštite na radu, prava, obveze i odgovornosti ovlaštenika i zaposlenika, ukoliko dio tih odnosa nije već određen ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili zakonski.

Temeljna mjera kojom je zakonodavac predvidio ostvariti ciljeve zaštite na radu je osposobljavanje radnika za rad na siguran način. Poslodavac je odgovoran osigurati da se radni proces odvija od strane ljudi koji su obučeni za rad na siguran način, odnosno ukoliko nisu, dok se to osposobljavanje odvija, rad se mora odvijati pod nadzorom onih koji su prethodno obučeni za siguran rad. Poslodavac obavezatno mora konstantno unapređivati kulturu sigurnosti na radu, osiguravati potrebnu edukaciju, neovisnost i stručan rad službe za zaštitu na radu (ukoliko je ona ustrojena), te snositi troškove edukacije i provođenja mjera osnovne i posebne zaštite na radu. Ovo se osobito odnosi na poslove te rad za koje se predviđa da su s povišenim stupnjem opasnosti, u slučajevima kada dolazi do promjene ustaljenog radnog procesa, te za rad u posebnim uvjetima, odnosno na posebne skupine zaposlenika (žene, trudnice, starije osobe, ljudi oboljeli od profesionalnih bolesti i zaposleni maloljetnici).

Zakon o zaštiti na radu daje temeljne smjernice o postupanju poslodavaca pri radu s opasnim radnim tvarima (detalje tih postupaka razrađuju ostali zakonski i tehnički propisi iz područja zaštite), te postupka ispitivanja radnog okolišta i strojeva s povećanim opasnostima. Odredbe ovog zakona jasno propisuju obvezu poslodavca u smislu testiranja radnog okoliša, nužnosti detaljnog postupka testiranja svih strojeva s povećanom opasnošću čiju detaljnu listu donosi ministar rada, te postupak određivanja svih potencijalno opasnih tvari korištenih unutar radnog procesa koje moraju biti identificirane unutar procjene opasnosti. Poslodavac mora vršiti periodička testiranja, voditi evidenciju o zapisnicima te osigurati da svi testirani parametri budu unutar granica sigurnosti određenih od strane struke. Niti jedan stroj s povećanom opasnošću ne smije biti pušten u upotrebu prije nego što je izvršeno njegovo ispitivanje.

Područje upravljanja zajedničkim i privremenim radilištima jasno je definirano ovim zakonom: na njih se odnose sve odredbe Zakona o zaštiti na radu. Ukoliko se na takvim radilištima nalazi više izvođača, oni moraju zajednički raditi na ispunjavanju odredbi ovog zakona, voditi odgovarajuće evidencije zaposlenih i svih prisutnih na radilištu. Zaštita od požara, evakuacija i spašavanje također su dio ovog zakona koji propisuje obvezu poslodavca za izvođenjem evakuacijskih vježbi (simulacija) najmanje jednom u dvije godine. U okviru ovih aktivnosti, poslodavac mora osigurati prvu medicinsku pomoć te osposobiti odgovarajući broj osoba za pružanje prve medicinske pomoći. Zakonom je zabranjeno pušenje na radnom mjestu te uzimanje alkoholnih pića i sredstava koja izazivaju ovisnost tijekom odvijanja radnog procesa.

4. Organizacija provođenja zaštite na radu, obveze radnika i kaznene odredbe

Savjetodavno tijelo poslodavca za zaštitu na radu je odbor za zaštitu na radu. Njega čine poslodavac ili njegov ovlaštenik, rukovoditelj službe zaštite na radu ili stručnjak za zaštitu na radu, specijalist medicine rada te povjerenici zaposlenika ili njihov koordinator. Svrha postojanja odbora je planiranje i nadziranja provođenja zaštite na radu, obavještavanje i obrazovanje iz zaštite na radu, vođenje politike sprečavanja ozljeda na radu i profesionalnih bolesti te poticanje unapređivanja zaštite na radu. Povjerenike zaposlenika zaposlenici biraju između sebe u većim organizacijama, a njihovo postojanje obavezno je u svim slučajevima u kojima postoje posebni uvjeti rada, osobito oni otežani, ili oni s povećanom opasnošću.

Čitav je niz obaveza koje poslodavac ima prema tijelima nadzora. Primarno, radi se o definiranju odnosa između poslodavca i inspektora rada kojemu je obvezan dati na uvid sve podatke i obavijesti potrebne za obavljanje nadzora, te se očitovati o izvršenju rješenja inspekcije ili opravdanim razlozima zbog kojih rješenje nije pravovremeno izvršeno. Nadalje, poslodavac mora samoinicijativno obavijestiti inspekciju rada o smrtnoj, težoj ili skupnoj ozljedi odmah po nastanku, a u roku od 48 sati dostaviti izvješće, odnosno izvijestiti inspekciju rada o slučaju profesionalne bolesti odmah po utvrđivanju od strane nadležnog tijela. Nadalje, poslodavac je dužan čuvati tehničku dokumentaciju koja opisuje primjenu osnovnih pravila zaštite na radu za objekte u kojima se rad odvija, upute o načinu korištenja strojeva i uređaja s povećanim opasnostima te dokumente o izvršenim ispitivanjima takvih uređaja i instalacije te planove uređenja radilišta. Nadalje, poslodavac je dužan voditi evidencije o zaposlenicima osposobljenim za rad na siguran način, zaposlenicima raspoređenim na poslove s posebnim uvjetima rada, opasnim tvarima koje se koriste u procesu rada te ozljedama, profesionalnim bolestima i poremećajima u tehnološkom procesu koji su mogli izazvati štetne posljedice po sigurnost i zdravlje zaposlenika. Temeljni dokument koji zakon posebno prepoznaje je knjiga nadzora u koju odluke mogu upisivati ovlaštenici poslodavca, stručnjaci za zaštitu na radu te inspektor rada.

Osim obaveza poslodavca i tijela inspekcijskog nadzora, zakon definira i obaveze radnika, odnosno onih koji su neposredno uključeni u obavljanje radnog procesa. Zaposlenik je dužan pohađati osposobljavanje za rad na siguran način na koje ga je uputio poslodavac, primjenjivati osnovne i posebne mjere zaštite na radu te posao obavljati s dužnom pažnjom. Svaki radnik ima pravo odbiti izvođenje nekog radnog procesa ukoliko bi njegovo obavljanje ugrozilo njegovo ili tuđe zdravlje ili sigurnost, te o tome treba obavijestiti ovlaštenika, odnosno povjerenika, koji pak moraju obavijestiti inspekciju rada.

Zakon o zaštiti na radu točno definira uloge svih subjekata koji utječu u provođenju zakona, a to su ustanove koje obavljaju obrazovanje i osposobljavanje iz zaštite na radu, služba medicine rada te ustanove i poduzeća koja se bave zaštitom na radu, odnosno Zavod za zaštitu na radu koji je osnovan pri Ministarstvu rada i socijalne skrbi.

Naposlijetku, Zakon o zaštiti na radu sadrži niz odredbi koje se odnose na građenje građevina namijenjenih za rad, proizvodnju strojeva i uređaja te osobnih zaštitnih sredstava i provođenje radnji nadzora, te detaljnu razradu novčanih kaznenih odredbi.

Zbog više nadopuna tijekom zadnja dva desetljaća, u zadnjoj dopuni zakona, predzadnji članak ovlašćuje Odbor za zakonodavstvo Hrvatskoga sabora da utvrdi i izda pročišćeni tekst Zakona o zaštiti na radu.

Pošto primjena odredbi Zakona o zaštiti na radu često izaziva dvojbe i nedoumice kod poslodavaca, a osobito onih koji na koje se na prvi pogled ovaj zakon „ne odnosi“ (poslodavci s malim brojem radnika, poslodavci u čijim prostorima se obavlja isključivo uredski posao za koji se čini da ne postoje posebni rizici niti uređaji s povećanom opasnošću), u nastavku ove kolumne detaljnije ćemo objasniti obveze poslodavca u smislu zaštite na radu, ulogu ovlaštenika poslodavca te odbora za zaštitu na radu uz konkretne primjere iz prakse.


Saša Aksentijević