Utjecaj ulaganja u informacijski kapital na produktivnost

Efikasnost i produktivnost u ekonomskom smislu dva su vrlo često spominjana pojma, kako s makro tako i s mikro ekonomske perspektive, no dublje istraživanje veze između efikasnosti, produktivnosti i uporabe novih tehnologija, odnosno intenzivne uporabe informacijskog kapitala dovodi do nekih neočekivanih rezultata. Ova analiza polazi od razlikovanja ekonomske efikasnost, kao mikroekonomskog fenomena, odnosno mjere korištenja resursa (kapitala i rada) u postizanju proizvodnje određene razine proizvoda i usluga, te ekonomske produktivnosti, kao makroekonomskog fenomena, odnosno mjere proizvodnje u odnosu na ulazne faktore te pokušava odgovoriti na pitanje da li u makroekonomskom modelu, dakle na razini nacionalne ili nadnacionalne ekonomije, dodatno korištenje informacijskog kapitala djeluje poticajno na makroekonomske agregate nacionalne ekonomije.      

Kako bi se navedeno analiziralo, u pomoć se može pozvati Solowljev rezidual. Robert Merton Solow je američki ekonomist poznat po radu na teoriji ekonomskog rasta koji je kulminirao modelom egzogenog rasta imenovanog prema njemu. Naime, Solow je analizirao investicije u kapitalna dobra i automatiziranu proizvodnju u procesu industrijalizacije zapadnih ekonomija nakon Drugog svjetskog rata. Čak i iskustvo Sovjetskog saveza koji je imao kontroliranu (dogovornu) ekonomiju pokazalo je da dodatna ulaganja u kapitalna dobra inicijalno izazivaju efekte jakog rasta, makar inicijalno. Iako pretjerano investiranje u kapitalna dobra kao faktor proizvodnje dovodi s vremenom nužno do djelovanja zakona opadajućih prinosa, to je bio odabrani način vođenja makroekonomske politike koji su slijedile mnoge države. Međutim, drugi ekonomisti su smatrali da će u trenutku kada se marginalni povrat na kapital izjednači s marginalnom povratom na rad dodatni prinosi od investiranja u kapitalna dobra početi opadati, odnosno nestati.      

To je dovelo do zaključka da će se one države koje su prethodno podinvestirale u kapitalna dobra dodatno okoristiti od ulaganja u infrastrukturu no ostale države bi se trebale koncentrirati na poboljšanje produktivnosti rada. Solowljeva je zasluga identificiranje indikatora koji pokazuje ekonomski rast po glavi stanovnika iznad rasta kapitalnog fonda dobara koji je u njegovo ime nazvan Solowljevim rezidualom. Solow je objasnio da nove tehnologije i inovacije, a ne akumulacija kapitala, predstavljaju ispravan put za nacionalne ekonomije u ostvarivanju rasta. Prema tome, Solowljev rezidual predstavlja koristan alat za prikazivanje onog dijela ekonomskog rasta koji se može pridodati rastu uzrokovanom poboljšanjem tehnologije, a ne rastu uzrokovanom „radu“ ili „postojećoj industriji“.      

S vremenom, ekonomisti su razvili primjedbe na Solowljev rezidual. Utjecaj novih tehnologija i informacijskog kapitala na ekonomski rast je postao glavni izvor nesuglasica. 1982. godine Nathan Rosenberg je rekao da „ekonomisti tretiraju tehnološke fenomene kao događaje koji se odvijaju unutar crne kutije... te si sami nameću obvezu da se ti fenomeni ne istražuju pretjerano ozbiljno“. Ti autori smatraju da veliki procjep koji postoji u onom dijelu rasta koji nije objašnjen faktorima proizvodnje sam po sebi predstavlja problem. Drugi problem je činjenica da neoklasični pristup koji je njegovao Solow nije u mogućnosti objasniti pojavu ekonomskih kriza (ovo je inače tipično i za mnoge druge neoklasične mikroekonomske modele). Također, neki empirijski podaci su teško objašnjivi tim pristupom. Jedan od tih problema prikazuje panel istraživanje Plossera i Mankiwa na slici 1.

Plosserov zaključak je da se prikazani reziduali ponašanju po teoriji slučajnog hoda („random walk theory“). Međutim, Mankiw je nacrtao reziduale u usporedi s podacima koji pokazuju proizvodnju (prihode) i ustvrdio da su reziduali doslovce – ostatak koji se ne ponaša sukladno povećanju ekonomskog rasta! To kretanje pokazuje slika 2.

1987. godine, nakon što je dobio Nobelovu nagradu, Solow je izrekao čuvenu rečenicu „Računalno doba se može vidjeti svuda, osim u statistikama produktivnosti“. Od tada, ta je pojava poznata kao Solowljev paradox produktivnosti – te se obično interpretira na način da produktivnost rada nije porasla nakon uvođenja informacijskih tehnologija u industriju i poduzeća. Empirijsko iskustvo da upotreba novih tehnologija povećava proizvodnost u industriji i uredskim okruženjima ne može se potkrijepiti makroekonomskim indikatorima rasta. Zanimljivo je primijetiti da je upravo nakon 1970. godine, kada je upotreba informacijskih tehnologija i ulaganje u povezani informacijski kapital doživjelo najveći rast, produktivnost je padala, ili u najboljem slučaju ostala ista, kako prikazuje tablica 1.

Daljom analizom, može se uočiti trend opadanja stopa rasta godišnjih produktivnosti za zemlje EU-15 i Sjedinjene Američke Države, kako to prikazuje slika 3.

Naposlijetku, sumirajmo koji se zaključci mogu izvesti iz ovih podataka.        

Iako anegdotalno iskustvo i dokazi pokazuju da intenzivna upotreba informacijskog kapitala i dodatna ulaganja u informacijsku tehnologiju i akumulacija strukturalnog kapitala rezultiraju dodatnim rastom proizvodnje, podaci govore suprotno. Evo nekoliko razloga zašto je to tako:  

1.       Procesi koji uključuju intenzivnu primjenu informacijskog kapitala “udaljeni” su od procesa realne ekonomije i proizvodnje, iako korištena tehnologija u proizvodnim procesima nužno ovisi o inovacijama. Zato dodatni angažman informacijskog kapitala poboljšava temeljne procese, no to se ne preslikava u realno povećanje produktivnosti na makro razini, niti rada niti kapitala.  

2.       Sličnu analogiju povlače neki drugi autori. Npr. Paul David nije se slagao s nekim Solowljevim zaključcima te smatra da je “kašnjenje” statističkog porasta produktivnosti u odnosu na uvođenje novih tehnologija posljedica vremenskog perioda koji je potreban da bi se promjene mogle mjeriti, tj. da bi postale vidljive. Ovo dokazuje činjenicom da je elektromotor izumljen 1880. godina, a porast produktivnosti kao posljedica korištenja elektromotora u privredi SAD vidljiv je tek od 1913. godine  

3.       Moguć je i zaključak da informacijski kapital i inovacije ne doprinose značajno općoj produktivnosti rada i kapitala jer je vrijednost tog kapitala srazmjerno mala u odnosu na ukupnost angažiranog kapitala. Naime, kapital koji se može pripisati informacijskom kapitalu u odnosu na ukupnost angažiranog kapitala u svijetu iznosi oko 2 %.        

Prema tome, promatranje utjecaja informacijskog kapitala na makroekonomski koncept produktivnosti dovodi do začuđujućih i dvosmislenih rezultata oko čijeg tumačenja ne postoji opći konsenzus.