Uslužni sektor predstavlja cca 70% GDPa članica Europske unije, ali Unija jos uvijek ne raspolaže s dovoljno podataka o rizicima vezanim uz pojedine od njih: priroda usluga vrlo je različita, od tradicionalnih kao što su transport, telekomunikacije, turizam do novijih kao što su pohranjivanje energije, procesuiranje podataka, upravljanje otpadom: tako se razlikuju i vezani rizici.

Javne usluge predstavljaju poseban sektor i posebno su regulirane, tako da se ovaj članak njima ne bavi.

2003. Komisija je usvojila izvještaj o sigurnosti usluga za potrošače u kojem se naglašava manjak informacija da bi se donijele relevantne odluke. Za izvještaj je konzultirano više od 60 javnih ustanova i organizacija potrošača i proizvođača. Svi su pokazali velik interes da se stvori regluativa na evropskom nivou. Malo sektora, kao zdravstvo i transport, sistematski skupljaju i prate podatke o incidentima i ozljedama. Također često postoje razlike u načinu skupljanja podataka, tako da podaci nisu usporedivi.

Trenutno regulacija sigurnosti usluga prepuštena je članicama na nacionalnom nivou. Sve članice propisuju mjere, ali pristupi su veoma različiti. Neke (kao Francuska, Španjolska i Švedska) imaju zakone koji reguliraju sigurnost usluga, koje nadopunjavaju propisi vezani uz pojedine sektore. Te zemlje u zakonu propisuju da je obaveza pružatelja usluga da nude samo "sigurne usluge". Definicije "sigurnog" su različite.
Druge članice- kao Velika Britanija, reguliraju sigurnost usluga kroz zdravstveno i radno zakonodavstvo. Sigurnost usluga definira se o zakonu o sigurnosti na radu, po kojoj pružatelji moraju osigurati sigurnost i pružanje usluge bez opasnosti po zdravlje.
Treće zemlje- kao Austrija, Belgija i Njemačka imaju sektorske politike i zakonodavstvo u koje s ugrađene mjere sigurnosti za određeni sektor.
Neke članice usvojile su kodove dobre prakse i dobrovoljne mjere, ali samo na ad hoc bazi i za pojedine sektore.
Sve članice usvojile su sektorske propise vezano uz sigurnost u pružanju usluga transporta, zdravstva i instalacija za struju i plin vrlo slično i u skladu sa smjernicama EU. Regulacija ostalih uslužnih sektora, kao što su sport i slobodno vrijeme, veoma se razlikuje od države do države.

Sve članice također imaju zakone koji reguliraju sigurnost od požara u hotelima, uglavnom u skladu sa preporukama EU- propisi također reguliraju zaštitu od požara u drugim smještajnima kapacitetim kao što su kampovi.
Većina članica također ima zakoniski reguliranu sigurnost usluga vezanih us slobodno vrijeme: igrališta, usluge iznajmljivanja skija, diskoteke i koncerte, ali zakonska rješenja se veoma razlikuju: neke zemlje propisuju sigurnosne mjere koje treba ispouniti da bi se usluga mogla pružati, druge kvalificiranost pružatelja usluga, treće propisuju samu uslugu.

Istovremeno, nedostatak zajedničke legislative ne stvara probleme u nabavi usluga između članica, tako da trenutna stuacija ne narušava slobodu kretanja usluga unutar Unije.
Eurobarometer je pokazao da potrošači, zbog nepostojanja zajedničke i svima poznate legislative, mogu imati stav da je zaštita lošja u drugim članicama: stoga bi trebalo poboljšati povjerenje potrošača u interno tržište, posebno u sektorima kao što su turizam i sport.

Neke članice uvele su u svoje zakonodavstvo obavezu pružatelja usluga da informira potrošača o rizicima vezanim uz uslugu, ali čini se da jedino Finska propisauje automatsku obavezu informiranja na mjestu pružanja usluge. U Norveškoj, pružatelj usluga mora informirati o sigurnosti na zahtijev državne uprave.

Dosadašnja praksa pri pridruživanju novih članica je da EU konstatira da li je legislativa nove članice u skladu s praksom Unije.


mr Iva Gjurić Smrekar, dipl. oec.